Žetoni

Za uspjeh (iako je definicija toga podložna raspravi za koju sada nije vrijeme) u svakoj “ultraškoj” disciplini mnogi će istaknuti aerobni prag, VO2 max, brzinu oporavka i razno razne stručne pojmove koji su bez daljnjega bitni, no ovo nije još jedan tekst o tome (za takav ni blizu nemam dovoljno znanja).  Nisam majka pa nemam to zeleno svjetlo tako da ću pisati o nečem sličnom što najviše doprinosi mom napretku, a to je skupljanje žetona.

Nikad nisam bio osoba koja se alkoholom ili zlouporabom bilo kojih drugih opijata mogla disocirati od svojih osjećaja i svoje emocionalne prtljage. Koliko god ga ja zamaglio i otežao mu rad, mozak bi samo vrtio i vrtio. Slično je i s trčanjem. Nerijetko možemo čuti rečenice poput “Kad obujem tenisice i izađem odraditi trening, sve drugo zaboravim i super se ispušem, nakon toga sve je bolje!”, no moj racio ne uspijeva naći kauzalnu vezu između rješenja svakodnevnih zadataka ili problema i mog odrađenog treninga. Nema mi goreg treninga ili utrke od onih na koje idem sebično, fokusiran samo na sebe i zanemarujući neriješene situacije s ljudima koji čine moj van trkački život. Upravo u ovom segmentu trčanja žetoni su oni koji igraju ključnu ulogu.

Usprkos mišljenju mnogih tradicionalnih muževa (vrijedi i obrnuto), roba se ne pere sama, ručak ne dolazi magično na stol, psi ne idu sami u šetnju, bebe se ne smiruju same i životni suputnici ne dijele probleme sa zidom. U prijevodu, za jedan dobar dugi trening u subotu na Sljemenu potreban je jedan žeton koji se u mojoj glavi zaradi kada npr. prije posla izvedete psa u šetnju, napravite doručak i stavite veš u sušilicu, na putu s posla obavite kupnju stvari s popisa, kada dođete doma kao poluleševi spremite suđe, budete emocionalno prisutni za svoju dragu osobu (muž/žena/prijatelj/sestra/roditelj/potomak). Da odmah budemo jasni, to nije žeton po aktivnosti, nego to sve je otprilike jedan žeton.

Cijeli slijed radnji koji je opisan umanjit će entuzijazam oko trčanja, rolanja i treninga snage, ali donijet će odobravanje, podršku i razumijevanje za vaše većini ljudi nebitne priče o tome za koliko ste došli od Snopljaka do prve ceste ili kako s KT1 na KT2. Iako dobiveno ne utječe na VO2 max i ostale stručne mjere, meni je donijelo nikad više treninga i dobrih rezultata usprkos selidbi s lokacije na kojoj sam se rodio (istina, u tople ruke G1),  nabavljanju šteneta (svaki dan istu odluku 100 puta požalim), mjesec dana milozvučne glazbe zamjene krova i ostalih životnih radosti.

Ovo sve pišem kao podsjetnik sebi i svima kojima to treba da se probude, da ne zabriju na PB-ove, puste milijune kilometara kroz ozljede, pretjerane restrikcije u prehrani ili pak prekovremene šihte na pivi nakon trčanja i najvažnije na fiksaciju i prioretiziranje svog hobija i ambicija nauštrb toga da ih netko sretan čeka doma, navija za njih, sprema im okrepu i osjeća se jednako bitno pronašao on svoju strast ili ne.

Takav način treniranja i svega oko toga neupitno će dovesti do toga da ste leš (u jednom drugom tekstu možda i o tom van tjelesnom stanju), da polu svjesno mijesite kruh u 6 ujutro ili grabljate lišće, ali u zadnje vrijeme viđam par leševa kako ubijaju na međunarodnim trkama, a i čine svoju okolinu sretnijim mjestom, usput skupljajući žetone za neke buduće boleštine po brdima i lešanje jadnih nogu izmučenih šetnjama ludih štenaca i nunanjem beba od 10 kila, tako da ljudi, zaradite svoj žeton i nemojte da je trčanje bijeg.

Mihovil Stamičar